Game over
1:30am, sedim i cutim. Suzu same teku, skupilo mi se, sta cu. Pricam sa nekim strancem, lakse mi nekako, ali nije to to.
Odlaze, svi odlaze. Imam sve, a nemam nista. Svi oni koji su mi vazni, otisli su. Odjednom sve prestane, a tebi ostanu filmovi, muzika i papir. Da nema ovih pesama, poludela bih. Dosta mi je da glumim da je sve u redu i da me nista ne pogadja. Milion puta su mi rekli da sam bezosecajna, da sam robot i kako me nije sramota zbog toga. E pa ne znam! Jednostavno mene to ne pogadja ali to ne mora znaciti da i ja nemam dusu. Mrzim to sto imam oko sebe toliko ljudi, a ovo nikome ne mogu da kazem. Mrzim sto sam ja tu uvek za druge, a niko nije tu za mene. Plasim se, mnogo. Plasim se da nikada necu uspeti i da cu jednog dana ostati sama. Razumem ja da sam premlada, da je zivot takav kakav jeste i da mu ne trebamo traziti manu, vec biti zahvalni sto smo ga dobili, ali plasim se! Necu da zauvek ostanem uskracena za ono sto zelim. Zelim videti svetlosti tog grada, zelim osetiti njegove ruke oko svog struka, zelim uspeti u onome sto sam zamislila, ali uz ovakvo tretiranje tesko. Sada, dok slusam kako vicu na mene, dok traze jednu sitnicu samo da se isprazne na meni, nema ni tog grada, nema ni njega, nema ni nje, a ona je jedina osoba koju bih sada zagrlila i nikada ne pustila! ''Sve ce proci'', ''Sve ce biti u redu'' A sta ako ne bude? Koliko ste to puta ljudima rekli i jel svima dobro? NIJE! Samo to znate da kazete, nista drugo! Ta recenica nece nikoga ohrabriti vise! Trudila sam se, ali vise ne mogu.. Samo zelim da nestanem! Samo to.